• Add to Collection
  • About

    About

    Magazine illustrations for a beautiful text by Vanja Blumenšajn that deals with nostalgic memories that food connects us with (Proust's madeleine… Read More
    Magazine illustrations for a beautiful text by Vanja Blumenšajn that deals with nostalgic memories that food connects us with (Proust's madeleine, anyone?). The whole magazine lives here http://www.mrvica.hr/magazin7/ Read Less
    Published:



U potrazi za izgubljenim nosjećajima


Sjećam se dana, mogao sam imati sedam ili osam godina, bilo je ljeto i bilo je vruće. Ručak je bio probavljen, mama nam je kao i puno puta prije zgnječila jagode s bananom. Ljetnu je idilu prekinuo stari kad je u prolazu, nakon što je ispraznio svoju, žlicom uzeo zalogaj iz moje zdjelice. (Jesam li već spomenuo da sam bio gadljivo dijete nepokolebljivog osjećaja za pravdu koje je imalo svoju šalicu i odbijalo dijeliti žlice i zalogaje s drugima?) Što se događalo idućih nekoliko sati mogao bih opisati kao tatino neumoljivo treniranje strogoće i moje tvrdoglavo inzistiranje na pravu na netaknutu hranu. Još se mogu prisjetiti crvene sluzave kreme tada već slano-slatke od suza koje su dostojanstveno klizile niz moje još gole obraze i bradu, kuhinje, stola i mjesta za kojim sam sjedio, pa čak i staklenih zdjelica sa smeđim, ružnim, izrezbarenim podmetačima od plastike koja je glumila drvo. Gotovo da nema prilike da jedem jagode a ne sjetim se ovog incidenta, iako više i ne pamtim njegov ishod (volio bih vjerovati da sam u bojkotu izdržao do kraja). Da sam glumac, ja bih za potrebe snimanja tužnih scena u mislima uvijek iznova jeo te vilicom zgnječene jagode slane od zgnječenog dječjeg ponosa.

Baka je radila kao kuharica u mom vrtiću. Osim što sam volio baku, volio sam i povrće: najdraži mi je dan bio kad smo imali pire-krumpir sa špinatom i jaje na oko. Taj je špinat mirisao nekim mliječno-zaprškastim mirisom kakvog baka danas više ne zna ponoviti kod kuće. Ne znam je li tajna možda bila u velikim loncima u kojima se spremao za tete i dječurliju u vrtiću ili stvarno vrijedi «sjećanje je smiješna lupa koja sitne stvari uveličava». Iako ga više nikad kasnije nisam jeo, doživim ponekad olfaktorni deja vu, učini mi se da opet njušim taj nad-miris od kojeg mi se nostalgično ježe dlake na vratu i osjećam neku slatku, nedefiniranu čežnju za djetinjstvom pa regresiram u Zapruđe i vrtić iako tamo više nema ni moje bake ni biste narodne heroine Kate Pejnović koja je zajedno s njom otišla u zasluženu mirovinu.

Nije gospodin Proust jedini, svatko od nas ima svoje madeleine kolačiće koji ga podsjećaju na osobe, trenutke i događaje. Neću reći kako okus nema ništa s tim, ali se usuđujem tvrditi da je za sve ovo u velikoj mjeri kriv, ili zaslužan, njuh. Istraživanja pokazuju kako se informacija koje zapamtimo u prisustvu mirisa snažnije i jasnije prisjećamo kada ponovo osjetimo taj miris. Nosjećaji – kako sam prozvao nosom p(r)obuđene osjećaje – posebno su snažni u odnosu na druge osjećaje. Njuh je od svih osjetila i fizički najbliži limbičkom sustavu koji je zadužen za osjećaje i sjećanja. Znanstvenici pretpostavljaju da je ovo razlog zbog kojeg su sjećanja izazvana mirisom tako snažna. Bez obzira na to, sama fizičko-anatomska blizina ne bi bila dovoljna da ne postoje uvjetovane reakcije. Kad prvi put osjetimo neki miris, povezujemo ga s događajem, osobom, stvari ili trenutkom i pohranjujemo u memoriju. To je i razlog zbog kojeg, obzirom da većinu mirisa prvi put susrećemo u ranoj dobi, mirisi često bude uspomene iz djetinjstva. Mozak kreira vezu između mirisa i uspomene (baka - kiflice - bezbrižnost), pa kad ponovo osjetite isti miris, veza je već stvorena, spremna prizvati uspomenu ili raspoloženje. Zato vas, iako se možda ne sjećate konkretnog trenutka, neki mirisi mogu rastužiti, razveseliti, razljutiti. Njušim nepravdu; da li onda umjesto fotografskom pamćenju, detaljne, multimedijalne uspomene dugujemo recimo nosografskom pamćenju? I kad smo već kod dilema, ima li slon slonovsko pamćenje zbog svoje velike surle?

Imam odavno jednu foru u kojoj potajno uživam kad god se ukaže prilika: vodim drage ljude u restoran u kojem nisu bili, na jelo koje još nisu probali ili ih pokušavam razdjevičiti nekom, njima nepoznatom namirnicom (zadnja je žrtva koju pamtim bio frend koji nije probao sushi). Imam u tome neko sebično veselje; u nadi da će im se svidjeti, svaki puta kad je ponovo budu jeli, možda će bar na tren pomisliti na mene. Tako sam se tim okusom zauvijek upisao u njihovu okusno-mirisnu memoriju. Frend mi je nedavno ispričao kako je sushijem impresionirao novu curu, dok sam se ja tajnovito cerekao uživajući u zasluženom zadovoljstvu gastro provodadžije.

Nepotrebno romantizirane uspomene na hranu često se svode na prvoloptaške klišee kao iz reklama. Sijede bakice peku kolačiće u dugu zimsku noć, mame sunčanim, nedjeljnim jutrima mijese epske bijele kruhove, cimetom posuti Božići, vruće eko mlijeko iz sretne kravlje sise i slične šminkerske uspomene. Ali ne zavidim im! Kad kao svako pravo dijete socijalizma i posljednja generacija Titovih pionira otpuhnem Vegetu sa škrinjice sjećanja, moje su gastro uspomene nešto... konzumnije. Kako sam se samo veselio bajaderama (koje su se potpuno pokvarile u pokušaju da se bademi nadomjeste šećerom) i čokoladnim napolitankama koje bi nam za rođendane kupovala baka. Bonita bananama – za koje mama kaže da ih je u trudnoći jela u neumjerenim količinama (možda sam zato ispao takav majmun?). Pa lješnjak-šnite (i općenito miris prženih lješnjaka sljubljenih s margarinom). Pašteta i čaj od šipka za užinu u školi. Ili još bolje pašteta i paradajz na plaži. Prvi dlakavi krumpiri (kiviji). Iako ne pijem kavu, subotnjojutarnji srednjoškolski mamurluci lakše su padali uz čavrljanje i miris kave koji su u moju sobu dopirali iz blagavaonice jutro nakon izlaska. Domaći kulen kakvog većina mojih prijatelja u Zagrebu nikad neće imati prilike probati. Lom Mikado s rižom na kile. Paradajz juha iz vrećice. Kruh i mast s češnjakom i crvenom paprikom. Kokos mi je nakon lošeg Malibu iskustva s maturalca u nekom konfekcijskom španjolskom odmaralištu još uvijek na crnoj listi. Baba Katina krema od malina - čiji mi recept baka nije htjela dati kad sam je nazvao neki dan, mrmljajući kako “to sad više nije u modi”, “previše bijelog šećera”, bolje nek ja “jedem maline bez ičega”. Manje od bake koja je u osamdesetim u Slavonskoj Požegi zabrijala na uzgajanje klica, makrobiotiku i kolače bez jaja zapravo i nisam očekivao. Ona će mi se kao javiti, ali do pisanja ovih redaka, recept još nije stigao (Google je doduše otkrio kako je magična krema najvjerojatnije miks malina, tučenog bjelanjaka i enormne količine šećera). Pa onda vanilija po kojoj je mirisao moj prvi Opel kadett (jer je prethodni vlasnik obećao da će uz petnaestak žutih borića biti više akcije na zadnjem sicu). Čunga-lunge. Dvostruko plastična aroma sladoleda od vanilije (plastičnom žličicom iz plastične loptice). Ako baš hoću biti fensi, onda se sjećam prvog bifteka i skupog francuskog konjaka kojeg je dida dobio na poklon (a buraz ga nije smio probati jer je premali, a ja već momak u osmom razredu). Ili kako smo svakog ljeta na moru, u najfinijoj robi tek mrvicu pogužvanoj iz kofera, jedan dan odlazili na finu večeru – starci bi taj dan jeli neku bijelu ribu, ja škampe na buzaru (ništa mi ne govori Korčula kao ruke do laktova umrljane u crveni sos i zdjelica mlake vode s limunom), a buraz kojem nije bila jasno čemu cijela gnjavaža lignje – po mogućnosti već narezane na kolutiće. Mogao bi tako još 2367 znakova, ali ogladnio sam, pa prestajem.
Okusi su kao lakmus-papiri za sjećanja. Svaka specifična žudnja za hranom odgovara specifičnoj emociji. Ako sva nova okusno-mirisna iskustva vrednujemo u odnosu na prošla i određeni okusi bude potisnute uspomene možda vrijedi i obratno? Možda je moguće svjesnim odabirom hrane utjecati na doživljaj tih iskustava i čak mijenjanje istih? Uz daljnja istraživanja i bolje definiranje odnosa pojedine hrane i emocija, možda će u budućnosti kuhari zamijeniti psihijatre, a konobari i tete u menzi medinske sestre. Kad čuju što vam se jede, uz obrok će vam dati savjet i/ili tableticu. Očekuju nas jumbo meni «Oprostite roditeljima» ili dnevni gablec «Ja nisam moj posao». Dostavna vozila operirat će kao vozila hitne pomoći; siti svega naručit će samo «Reprogramirajte stare i otvorite se novim iskustvima» salatu. Sljedeći put kad budem u minus fazi ja ću postiti i hodati sa kvačicom na nosu. Dragi Mozgu, nema šanse da ti pomognem zapamtiti ikakve detalje. I obrnuto, nosim u torbi mini sendvič da ga potajno zagrizem kad opet izađe Mrvica, propupaju maline na Kućici ili proglase trodnevni neradni vikend. To vrijedi pamtiti.
Mirisi kao QR kodovi, prizivaju više informacija nego fotografije – ne samo vizualno faktografski nego emotivno, zastrašujuće jasno vraćajući iz zaborava atmosferu, energiju, raspoloženja. Moj hipokampus čuva informacije, a amigdala im pripisuje emotivnu vrijednost; zato meni jagode više nikad neće biti samo jagode, a svaki se špinat mjeri s onim bakinim iz vrtića. (O)sjećanja – i jezičnom i anatomskom tvorbom neraskidivo su povezana. Zato dobro živite i pazite što jedete, jer kad sljedeći put uspomene nahrupe, ne želite da budu junk.