Detekratija ili detekretenija
I tako posle tridesetogodišnjeg besplatnog rada; čitaj ropstvo: to je ono društveno uređenje u kojem se ne dobija nadoknada za rad sem sobe, ’rane i odela: posle ceđenja svih ljudskih (mojih) resursa, odoše oni. I sad kad imam svoje vreme samo za sebe, i svoju (potencijalnu) nadnicu samo za sebe još mi je odvratnije kad se setim kako su mi ljudi prethodnih decenija govorili „tri sina, pa ti si najbogatija mađu nama“. M'rš, bre! Kakav bezočan cinizam u vremenu ideologije pohlepe, novca, sjaja, uspeha, robnih marki, ukratko materijalnog, a sve puta tri. Treba ti sva snaga koju imaš i za osnovno. Tako ljudi ostaju na nula do jednog deteta, a oni neoprezni, avanturiste i blesani, natovare na leđa budućnost pa tegle k’o marva.
Jednom sedim tako na Malom Kališu, oni jure oko peska k’o konji u manježu, i odjednom kao da mi se izdvojilo astralno telo i gledam sebe sa strane. Sedim na klupi i čitam, pa malo zveram gde je koji, pa opet čitam, itd, a iza mene se smenjuju godišnja doba, lice mi stari, a ja jednako sedim na klupi, čitam i gledam gde su mi deca. Brrr...
Uglavnom, pošto se spalo od nula do jednog deteta to jedno dete se apsolutizuje, pretvara u nesposobnog tiranina jer mu se povlađuje zbog griže savesti što se ostavlja samo pred svetlećom kutijom koja mu jedini prijatelj i vaspitač.