• Add to Collection
  • About

    About

    Naming, branding and bringing to life of a street food project in Zagreb. Concept, developing and organization by: Projektil and Señor Creative … Read More
    Naming, branding and bringing to life of a street food project in Zagreb. Concept, developing and organization by: Projektil and Señor Creative director and copywriter: Vanja Blumenšajn Branding consultant: Iva Kaligarić Art directors: Imelda Ramović and Mirel Hadžijusufović Food photos: Maja Danica Pečanić Event photos: leTim Video: Kristijan Smok Huge thanks to: Boris Miletić, Sanja Šiljković and many many others. Read Less
    Published:
 
 
Klopa s klupa fini je projekt koji donosi domaće i internacionalne zalogaje na Dolac – trbuh grada, mjesto sastanaka i druženja. Ako sve češće jedemo na ulici, moramo li zbog toga jesti loše? Pametno osmišljena hrana od zdravih, domaćih namirnica, kreativno prezentirana i po pristupačnim cijenama pretvara usputni zalogaj u mini iskustvo, puni trbuh i baterije. Na Dolac, umjesto po grincajg, dođi uživati u street food kreacijama koje po fer cijenama od finih namirnica spravljaju zagrebački ugostitelji! 
 
 
 
 
 
 
 
 
Ulična (r)evolucija - Vanja za Mrvica magazin - listopad.
 
Leptirići u želucu, lagana slabost. Znaš da je moraš imati odmah. Sad. Na cesti. Ponjušiti. Rastrgati zubima. Proždrijeti cijelu. Potreba ne bira mjesto ni vrijeme. Nikad ne znaš kad će te spopasti. Bolje biti spreman. Ulična je hrana prava uličarka: brza, s nogu i ne nešto čime se kasnije hvališ prijateljima. Ali nije ni svaka uličarka ista; može biti fina, umjesto da poslije završiš kod doktora. Ako ovu potrebu sve češće zadovoljavaš na ulici, mora li zbog toga imati okus đona?
 
Nešto se čudno događa sa Zagrebom. U zadnje je vrijeme moguće vidjeti ljude kako sjede na Zrinjevcu na travi, muzej ulične umjetnosti u napuštenoj bolnici, a u kafićima će sve češće psu natočiti vodu. Jesu li to znaci da smo konačno shvatili kako grad služi tome da u njemu živimo, umjesto da ga kao gosti promatramo s pristojne udaljenosti. Je li revolucija došla u kamionima H&M-a, downloadana torrentom ili je hipsterski lobi umiješao svoje prste, nije bitno. Kad već upijamo loše, veseli da se ponekad preslika i pokoja pozitivna stvar iz dalekih zemalja u kojima je život više od borbe za održanje istog.
 
Tu se negdje, između svih tih promjena, našao mali komadić asfalta za Klopu s klupa. Mjesto bijega od zadimljenih birceva s Narodnim radijem, špice s Paciotti tenisicama, «ne hodaj po travi» znakova i općenito grada koji to uopće nije. Kad spomenem uličnu revoluciju, ne mislim na razularenu masu koja paleći sve pred sobom nosi stijegove i razbija izloge spremna raščetvoriti vladajuću garnituru. Ova se ulična revolucija suptilnije bori protiv stvari koje su «eto takve». I ovdje je rulja gladna, ali se pale pileća krilca i razbijaju predrasude o vladavini pizza trokutića, dok masa punih usta na ulicama skandira poruke ljubavi: Snack ti bude ljubav sva! Izvucimo kuhinje iz mračnih podruma i zadimljenih kioska na svjetlo dana. Kad nemamo pravu uličnu revoluciju, da bar imamo pravu uličnu hranu.
 
Klopu s klupa zamislili smo kao fini projekt koji bi izveo ljude na ulice, pozvao na druženje i neizostavnu klopu i cugu. Dolac je bio logičan izbor - sviđala nam se ideja transformacije prostora i hrane; namirnice koje prije podne prodaju kumice poslije podne kuhari pretvaraju u street food zalogaje. Princip koji smo si postavili bio je jednostavan: šareno i pristupačno. Predstaviti zagrebačku ugostiteljsku scenu u svoj svojoj raznolikosti, prezentirati je i učiniti dostupnom širokoj publici. Jer kad se maknete iz uskog kruga gastro ovisnika većina Zagrepčana još nema naviku jedenja vani i pribjegava tome samo u nuždi kad čekanje tramvaja krati lisnatim iz pekare na stanici.
 
Zagrebački se ugostitelji, čast iznimkama, još uvijek mahom bave sami sobom ne razmišljajući o tome da bez scene ne postoje ni oni. Nema tog letka u kasliću koji će privući publiku koja ne postoji. Spustit ćete cijene i u fritezi naizmjence štancati bečke i zamrznute lignje na kolutiće kao lokal do vas? Sretno! Vrhunska kuhinja ne mora biti zatvorena u kuli od bjelokosti daleko od očiju običnog puka, a top chef ne radi nužno pjenice na posteljicama. U svijetu u kojem brzo živimo i hrana mora pratiti naš ritam. To je pravi izazov. Scena se kuha (sporo poput goveđeg repa), ali siguran sam da će biti za prste polizati... samo joj treba dati šansu.
 
Zato Klopu s klupa vidim kao priliku:
1. da vidimo što zagrebački ugostitelji mogu iznijeti (iz svoja četiri zida) na ulice. Kompetitivnost je super. Je li salata kod susjeda zelenija? Da vidimo tko zna frigati, a tko se može frigati. Tko je putovao i istraživao, a tko se nije maknuo iz svog kioska. Tko prati trendove, tko ima smisla za ukrašavanje, a tko za oglašavanje. Neke jedva čekam vidjeti na klupama, druge bi vratio u klupe. Školske.
2. da educiramo publiku. Jeste li čuli za Pericu s Vrbika i njegove pašte? Znate li što je jambalaya a što falafel? Jeste li probali tjesteninu od kakaa i kave koju radi Kulinarijat? U gradu u kojem do jučer nije bilo nisam-odmrznut-iz-supermarketa-hamburgera i sushi je egzotika.
3. da u budućosti otkrijemo što je to hrvatska ulična hrana. Ako prestanemo svojatati kajzeršmarn, jesu li to gavuni-to-go, štrukle na štapiću ili soparnik cut?
 
Malo raznježen i nepopravljivo romantičan, priznajem: Klopa s klupa je u nekom trenu te subote prerasla i ono što smo sami zamišljali. Činila se kao ogledalo u kojem možemo vidjeti sami sebe; što Zagreb nudi, što predstavlja, što može predstavljati. I što je dobro i što nam se ne sviđa i što želimo da bude bolje. Vizija nekog drugog grada za kojim uzdišemo dok otvorenih usta hodamo food marketima Berlina i buvljacima Londona. Planova je puno; kraći redovi i duži meniji, signalizacija i raznorazna druga optimizacija, uključivanje više ugostitelja, amatera, proizvođača, gostiju iz drugih gradova... nebo je granica. I zato, hvala svima koji su došli, klopali za zajedničkim stolom za 200 ljudi, plesali, predugo stajali u redu (a poslije ipak zalijepili peticu u recenziji na FB pageu). Za vas smo to radili, da svi zajedno imamo gdje sjediti na zidiću, cugati fino vino pod vedrim nebom, polemizirati koliko dugo treba odležati govedina u sendviču, koliko je «taman» limuna u humusu i je li ovo ljeto zaista bilo prekratko. U našem gradu. A najviše hvala na vibri i pozitivnoj energiji koja se zakuhala tog popodneva na platou Dolca, a kipti iz mailova, upita ugostitelja, Facebook statusa i razgovora s ljudima koji žele podržati novu inicijativu u svom gradu. Svi skupa imamo a long way to go. A svako putovanje, počinje prvim zalogajem.