Tokom studiranja, za završni ispit profesor je zadao naslove kojima smo mogli pristupiti na bilo koji način koji uključuje vizuelnu umjetnost. S velikom pasijom sam izabrala da kreiram poveze za knjige jer dizajn knjige me privlači još od malih nogu. Od 2012. sam dizajnirala knjige za svog dedu koji je strastveni pisac pa otuda i želja da se iskažem na ovaj način. Izuzev dizajna korica odlučila sam da izmislim i napišem po poglavlje za svaku knjigu kako bih približila i dala smisao vizuelnim prikazima.
During the studies, the professor provided titles that we may access in any method, including visual arts, for the final exam. I chose to make book covers since book design has captivated me since I was a child. I've been designing books for my grandfather, who is an enthusiastic writer, since 2012, which sparked my urge to express myself in this way. Aside from the cover design, I chose to write a chapter for each book to bring it closer to the reader and provide meaning to the visual representations.
Tokom svog dugog putovanja pisac objavljuje svoj dnevnik kao knjigu Poniranje. Priča se svodi na prepreke koje mu se dešavaju prije polaska, kasnije kroz samo putovanje i njegov tok misli.
During his long journey, the writer published his diary as a book called "The Diving". The story mainly refers to the obstacles that encounter him before the trip, later through the journey itself and the flow of his thoughts in general.
Radnja je smještena sredinom 18. vijeka. Katarina je žena u svojim tridesetim i jedina kćer jednog od najpoznatijih pisaca i bibliotekara, gospodina Simonsa. Nakon njegove smrti, Katarina nasljeđuje očevo bogatstvo.
The plot of the story is set in the middle of the 18th century. Katarina is a woman in her thirties and as the only daughter of the most famous writer and librarian, Mr. Simons, she inherits her father's legacy.
The sound of the wind is a romantic story. The woman died long time ago and the pages are written in letters dedicated to her by a husband who has never survived her death.
Prozor je priča o istorijskim dešavanjima i teorijama zavjere.
''The Window'' is a book that takes us through historical landmarks and conspiracy theories.
,,...Rekao sam im da nisam kao oni. Drugačiji sam, priznajem prvo sebi. Kako je samo teško promijeniti pravac, prije svega mišljenje, započeti misiju, dobiti blagoslov, odnosno ne dobiti ga. Mijenjam se i to osjećam svakim danom, svakim uzdahom. Nisam spreman upoznati bilo koga, jer prvenstveno ne poznajem sebe, a druge upoznajemo do one crte koliko zapravo znamo sebe. Nije me strah od nepoznatog, samo me hvata jeza od neprihvatanja. Najradije bih otišao, spakovao kofere, poljubio majku iako je nisam zagrlio godinama, a ni ona mene. Prije dva mjeseca me je pogladila po kosi kad sam zalio cvijeće, iako to radim svaki dan jer samo ja o njemu i brinem. Razumijem da je jako tužna otkad nema oca, ali ja sam sve što ima. I ja sam tužan, mada rijetko plačem. Plačem samo kad se sjetim djetinjstva i kad ubijaju životinje u filmovima...''
''...Ušao sam u automobil i zahvalio se. Rijetko ko bi stao ovako kasno, a ni ne izgledam baš privlačno. Rekli su da se voze do obližnjeg grada i to me je usrećilo. Napokon ću jesti kao čovjek, možda čak i odspavati, pomislio sam. Međutim, ovaj ''grad'' je sve samo ne to. Ma nije ni gradić, ni varošica. Nema hostela, ni restorana, ni parka a ni klupe gdje bih mogao prileći. Raširio sam svoje maskirno šatorsko krilo na prvoj livadi koja je bila dosta obrasla ali sam uspio da izgazim veći dio trave. Odlučio sam da ne razmišljam šta i gdje ću sjutra, jer želim da odmorim. Osjećam već kako po meni gmižu insekti i toliko me boli glava od svih ovih mirisa... ''
‘’...Danima lutam i vjeruj mi da više nisam ni siguran da je ovo ono što želim. Ostao sam bez novca, smršao sam sigurno 15 kilograma, padaju mi pantalone a uzica kojom ih vežem čini da izgledam kao džak krompira. Brada je prešla Adamovu jabučicu i više mi niko čak ni ne gleda u palac…”
,,Zar za Vas snovi nemaju nikakvu važnost, dragi Jozefe?
Noćima bih sanjala bistre vode, trudne žene i bijele haljine i cipelice, a danima bi se dešavale nezgode. Jednog dana su mojoj porodici razbojnici oteli čak deset ovaca!”
Noćima bih sanjala bistre vode, trudne žene i bijele haljine i cipelice, a danima bi se dešavale nezgode. Jednog dana su mojoj porodici razbojnici oteli čak deset ovaca!”
Oh, Vi blesava ženo, ne pričam o tim snovima! Urazumite se. Smatram da zdrav čovjek ne mašta i ne želi, neke stvari mu se naprosto dese a za neke naporno radi.
,,Kako onda objašnjavate molitve, dragi Jozefe? Zašto se molim svake večeri pred spavanje? A sve moje uslišene molitve?”
A šta Vam je to Vaš bog ispunio, Katarina? Šta je jedna Katarina to poželjela pa joj se ispunilo?
,,Vi se sa mnom poigravate? Još mi i ne vjerujete? Znate šta? Ja ću vjerovati, željeti, maštati i moliti se, to mi niko ne može zabraniti, a Vi, Jozefe, ako u tome ne vidite smisao, ja Vam ne mogu prkositi. Tako da Vas molim da se ne rugate, ne priliči Vašim godinama a i smatram da nikad nisam bila neljubazna prema Vama.”
Katarina, znate da Vam ne mislim zlo ni u ludilu, niti Vam se rugam. Čak sam sasvim siguran da ste jedna pametna i načitana žena a kojih nema puno, složićete se. Lijepo je vjerovati i maštati, mila Katarina, doista jeste. Međutim ono što je manje lijepo je udaljavati se od stvarnog, a time što Vi radite samo to i postižete. Ne kažem da griješite, samo mislim da bi trebalo više razmišljati o nečemu što je tu, opipljivo, realno, dokazano.
,,Razumijem šta želite reći, zaista razumijem. Brine me to što morate biti apsolutni u svakom trenutku i u svemu. Vjerujem da je ovaj svijet čitav sprektar boja, Jozefe, a za to mi nije potrebna nikakva nauka. Ne pokušavam da Vam nametnem ono što mi je u mislima, samo bih Vam pokazala još jednu boju, pa pored crne i bijele da vidite, naprimjer, još i žutu.”
Vama je sve cvijeće, Katarina.
,,Jeste, Jozefe, što ne znači da je to apsolutna sreća. Vi isto tako volite cvijeće. Stalno ga morate zalivati, morate paziti koliko je na suncu i da li mu je previše hladno. Maštate kako će ono procvjetati, zar ne? A šta ako ne procvjetaju? Šta ako ovo nije njihovo vrijeme? Šta ako klima nije pogodna? Sigurna sam da razmišljate tako kada ste sami ili prije nego što bi trebalo da zaspite.”
Katarina, poredite neuporedivo. Cvijeće je realno, ono postoji, mogu ga opipati, pomirisati, zaliti. Ovo o čemu Vi pričate nema dodira sa istinom ili sa javom! Ostavite se romana, već jednom, pomutiće Vam pamet. Pričate ludosti...
,,U redu. Ja ne tražim Vašu potvrdu, Jozefe. Ja ne mogu kontrolisati Vaše misli, niti Vi možete moje, srećom…”
''Mislim da ti nikad nisam rekao koliko zapravo volim zelenu boju. Ne zbog tvojih očiju, mada kada god ugledam drvo, livadu ili rijeku zatreperiš mi u mislima. Stvarno mislim da je pravi grijeh biti ovako daleko od tebe i od tvojih prstiju, kao da sam kažnjen, proklet i kao da mi se bliži kraj. Sve što radim nema svoj smisao, već postoji tu samo kao vremenska odrednica. Širenje veša - pet minuta, obilazak roditelja - pola sata, možda sat ako sam dobre volje, a rijetko kad da jesam, Mari.''
