The exhibition Performing the Exhibition gathers performance instructions in the form of exercises and games that use balance, strength, movement to achieve relationships between two or more people or focus on shaping the thoughts and actions of the individuals and possible communication that will result.
The exhibition space, conceived as a place of experience (not presentation), offers visitors a direct experience of their own body and the body of another person, muscular activity, effort and collective contribution to the performance of the action. At the same time, it draws the attention of other visitors to the human beings in the room. The work seeks to emphasize the physicality, ability to work and sensitivity of human beings, as well as the need for fun, play and belonging that opposes spirituality and reason, which in everyday life become excuses for the exploitation of the body in work and inhumane living conditions. Collective performance places emphasis on working together, and a human being as a part of the community.
Izložba zamišlja zajedničke akcije koje izvodi publika kao skulpture unutar izložbenog prostora, koristeći se uputama za izvođenje. Okuplja upute za izvođenje u obliku vježbi i igri koje koriste ravnotežu, snagu, pokret za ostvarivanje odnosa između dvije ili više osoba ili se usmjeravaju na oblikovanje razmišljanja i radnje pojedinca te eventualnu komunikaciju koja će iz toga proizići.
Izložbeni prostor koncipiran kao mjesto iskustva (a ne prezentacije), nudi posjetiteljima/sudionicima/cama direktno iskustvo vlastitog tijela i tijela druge osobe, mišićne aktivnosti, napora i zajedničkog doprinosa izvedbi akcije. Istovremeno skreće pozornost drugih posjetiteljica i posjetitelja na ljudska bića u prostoriji.
Izložba nastoji skrenuti fokus pojedinca sa vlastitih misli i osjećaja na zajedničku akciju, pomjeriti pažnju s racionalnog na fizičko, probuditi percepciju vlastitog tijela i tijela druge osobe te skrenuti pozornost s predmeta na čovjeka, izlažući posjetitelje u obliku skulpture u pokretu.
Koncept izložbe ulazi u samu ideju izložbenog prostora koji nije koncipiran kao mjesto prezentacije već mjesto iskustva, i time se nastavlja na brojne kiparske, izvedbene plesne ili kazališne, performativne i novo medijske prakse u umjetnosti postmoderne. Umjetničko djelo ne promatra u kao objekt koji ima autonomni život već kao situaciju koja zahtijeva prisutnost promatrača te se ostvaruje unutar konteksta.
Izložba dovodi do krajnosti aktivan angažman konzumenta u percepciji djela, postavljajući uvjete za doživljavanje djela koje nije moguće bez izvođenja djela. Na taj način ljudska nazočnost u izložbenom prostoru nije dovoljna za postojanje izložbe već je potreban uloženi rad posjetitelja. Postavljena situacija nastoji dati paralelu ljudskoj prisutnosti u društvu, tj. osvijestiti društvenu odgovornost i neizbježnu političnost pojedinca koja je tu i u djelovanju i nedjelovanju.
Izložba suprotstavlja tijelo, akciju i osjetilni doživljaj razumu i duhovnosti koji u svakodnevnici postaju isprike za eksploataciju tijela u radnom odnosu i nehumane uvjete života. Digitalizacija komunikacije i preforsiranost mentalnih kapaciteta doprinose zanemarivanju tijela kao osnovne ljudske materije i sakupljača informacija iz okoline. Individualizam i profitabilnost grade civilizaciju bez empatije i solidarnosti. Rad nastoji naglasiti tjelesnost, radnu sposobnost i osjetilnost čovjeka, kao i potrebe za zabavom, igrom i zajedništvom. Zajednička izvedba stavlja naglasak na zajednički rad, čovjeka kao biće zajednice.
